Jedna klijentica mi se obratila s problemom koji je nosila još od svoje šesnaeste godine – kroničnim bolovima u donjem dijelu leđa. Liječnici su joj preporučivali vježbe koje bi joj dugoročno mogle pomoći, ali svaki put kad bi počela vježbati, vrlo brzo bi odustala. Taj obrazac se ponavljao godinama.
Kroz razgovor i rad na tretmanima, otkrila je da je njezin otpor prema vježbanju bio snažan i tvrdokoran – gotovo jednako kao i otpor da se uopće pozabavi tom temom putem EFT-a. Osjećaj srama što izbjegava nešto što zna da joj koristi bio je snažan. Istovremeno, došla je do točke gdje je bilo jasno da, ako želi očuvati zdravlje svoje kralježnice, mora nešto promijeniti.
Što se krije ispod otpora
Krenuli smo s tapkanjem na sam otpor, koji je na početku bio vrlo intenzivan. Izgovarala je:
“Iako mi je teško priznati koliko imam otpora prema ovim vježbama i ne znam zašto, duboko i potpuno prihvaćam sebe.”
Nakon nekoliko krugova pojavila se emocija srama i pitanje: “Želim li uopće ozdraviti?”
Odgovor je bio “Da, ali što ako bol nestane – što će se tada promijeniti?”
To nas je dovelo do još dubljeg sloja – “Kako će moj život izgledati bez boli?”
Tada se javila i zbunjenost, koja je također dobila svoj prostor kroz tapkanje. Prisjetila se trenutka kada joj je liječnik rekao da joj je kralježnica zapravo zdrava. Taj trenutak ju je zbunio i rastužio. Rekla je: “Ne znam kako sam se toliko vezala za ovu bol.”
Sjećanja iz djetinjstva i sekundarne koristi
Daljnjim radom došla je do važnog uvida:
“Postoji jedan dio mene koji se opire tim vježbama. Kao da je to moj tinejdžerski dio.”
Opisala ga je kao kaktus – okrugao, s otrovnim bodljama. Taj simbolični prikaz povezan je s razdobljem kad su i bolovi prvi put započeli.
Tada se prisjetila još jednog važnog osjećaja iz djetinjstva: nikad nije imala svoj prostor. Voljela je biti kod kuće i raditi svoje stvari, ali su je roditelji često vodili na obiteljska okupljanja i druženja koja joj nisu odgovarala. Kao dijete nije znala kako reći “ne”, a kada bi pokušala, osjećala bi krivnju.
Tapkali smo na:
“Iako sam se osjećala krivo kad bih rekla ‘ne’ roditeljima…”
“Iako sam tada osjećala da nemam pravo na svoje potrebe…”
Shvatila je da je bol u leđima možda bila nesvjesni način kako bi roditeljima pokazala da je preopterećena – posebno u razdoblju kada je bila pod velikim školskim pritiskom. Ta bol joj je nesvjesno pomagala da izbjegne dodatni stres i neugodu koju su joj ta okupljanja stvarala.
Promjena iznutra
Kako je tretman napredovao, odjednom je spoznala:
Više ne treba bol kako bi mogla reći “ne”.
Dio nje iz tinejdžerskih dana to je možda trebao, ali sada kao odrasla osoba – može postavljati granice na zdrav način.
Na kraju tretmana, Mirela je osjećala značajno manje otpora prema vježbanju i izraženu volju da ponovno krene, ali ovaj put bez prisile i krivnje. Kroz sljedeće tretmane smo skroz uklonili otpor i dodatno obradili stres iz školski dana.
